Titova unuka : Ne namjeravam živjeti po tuđim pravilima

Zahvaljujući dvjema najnovijim predstavama koje je postavila na daske koje život znače, rediteljica Aleskandra Saša Broz (48) u žiži je interesiranja kulturne javnosti porteklih dana u Hrvatskoj. Najprije je 20. janura, prema tekstu Tita Strozija (Strozzi), na sceni Glumačke družine “Histrion” predstavila “Igru u dvoje” da bi se proteklog petka u Zagrebačkom kazalištu lutaka odigrala predstava “Aladin i čarobna svjetiljka”. 

- Lijepe kritike zaista me vesele, nije da se hvalim, ali posebno “Igra u dvoje” dobila je fantastične kritike. Sve je to vjetar u leđa. Dvije premijere više nego uspješne u manje od mjesec, ne sjećam se kad  mi se to poklopilo - govori nam dobro raspoložena Broz iz svog zagrebačkog doma.  

Ipak, nije uvijek tako. Njeno prezime ponekad se koristilo kao čisti mamamc za čitaoce i gledaoce, ali ni Saša nije ostajala dužna. U intervjuu za “Dnevni avaz” odgovara na pitanja koja se odnose na režiju, publiku, slobodno vrijeme, privatni život...

Pitali smo je i za djeda, jer činjenica da je unuka Herte Has (Haas), jedne od četiri priznate supruge Josipa Broza Tita, oduvijek ju je pratila i pratit će je, svjesna je toga, priznaje nam rediteljica.    

 Radite punom parom, ima li vremena za odmor? 

- Premijera “Aladina” bila je prošlog petka, još radi adrenalin. Jedna sam od reditelja koji se teško rastaju od svoje djece. Od oktobra nisam imala nijedan jedini slobodan dan, čak su mi se u jednom dužem periodu preklapala dva projekta. Nije to bila moja želja, volim se odmoriti između poslova, da se ispraznim od jedne energije i da se napravi mjesto za neku novu. Ali, odmora nema, za koji dan počet će nova histerija ako sve bude prema planu. Već znam manje-više gdje bi se šta moglo realizirati do sredine 2019. Cilj sam zacrtala i grabim prema njemu.

 Danas mnogi žive od danas do sutra, a Vi ste isplanirali dvije godine unaprijed?

- Kao “freelancer”, na slobodnom sam tržištu i sama ta činjenica da danas imam nešto lijepo da napravim, a sutra možda neću imati ništa, gura da se ti planovi što brže izdogovaraju, a onda i da odu u realizaciju. Imala sam sreću da sam sve što sam radila u posljednjem periodu, napravila dovoljno kavalitetno da me direktori tih teatara zovu ponovo. Velika je obaveza i odgovornost kada se stane pred ansambl. Bitno je doći pripremljen kako bi motivirao glumce. Sama sebi sam stavila veto na loše odrađen posao, to je luksuz koji sebi ne mogu dozvoliti.

Pozorištu, ipak, pristupate sa mnogo ljubavi?

- Režiju doživljavam kao najteži i najljepši posao. S jedne strane, ne smije se iznevjeriti svoja ideja, a s druge, ni ljudi s kojima se radi. Mora se naći način da iz kolega izvučeš ono najbolje. Jedno je imati lijepu predstavu, dobiti gromoglasne kritike, a drugo je pridobiti sve te ljude s kojima radite i kojima saradnja znači mnogo. Nakon obje ove predstave, sa suzama u očima smo se pozdravljali i time će mi biti još teže pustiti ih da plove kako umiju.

Crno vino

 Pomažu li Vam sve te aktivnosti da izgledate tako svježe i u top-formi?

- I kada sam potpuno slobodna, nažalost, nisam osoba koja, nakon svih obaveza, ima volje i želje da se bavim time kako izgledam. Ne upražnjavam nikakav oblik vježbanja. Više sam sklona onome što kaže prijateljica mog djeda i senzacionalna glumica Sofija Loren (Sophia): “Everything you see I owe to spaghetti.” Veliki sam gurman i uopće se ne pazim. Imam 48 i u ovim godinama sebe neću terorizirati obavezom da svakog dana po dva sata mislim o svom izgledu. Normalno odgovaram na potrebe svog organizma ako vidim da mi nečega fali, kao što mi je jučer falilo šetnje i zraka, obukla sam se i prepješačila puna tri sata. Ali, ima dana kada ću radije uzeti čašu crnog vina i provesti tri sata u kući, čisto u opuštanju. Budimo iskreni, danas više nego ikada naslovnice modnih časopisa krase žene u pedesetima Beluči, Salma Hajek (Hayek), Džulija Roberts (Julia).

sasa-i-tito-broz

Saša s djedom: Uspomena iz djetinjstva

 Mnoge bi Vam žene na tome pozavidjele?

- To što mi daje epitet dobre fizičke forme su geni, koji uvijek odigraju presudnu ulogu.

 Od koga ste najviše pokupili fizičkih osobina, a od koga narav?

- Mnogi mi kažu da ličim na djeda. Ja ne vidim nekakvu veću fizičku komplementarnost, osim činjenice da nam je pogled zaista isti i osim što su moje oči zelene. Ličim i na majku, ali mislim da sam povukla od svuda po malo, a toliko je pomiješanih loza. Majčina, koja ima veze sa Slovenijom, baka mi je rođena Mariborčanka, tu su i neki austrijski korijeni... Ispala sam nekakav zanimljiv mješanac.

 Ako bih Vam prepustila da sami osmislite pitanje u vezi s Vašim djedom, kako bi ono glasilo?

- Možda bih se najviše referirala na odnos društva prema djedu koji, naravno, od apsolutne glorifikacije i zahvalnosti odlazi vrlo često u nekakve kontre, koje nisu ugodne. No, s vremenom naučite živjeti s tim. Kao osobi koja nema veze sa politikom u toj mjeri u kojoj bi ljudi voljeli da imam, važno mi je da sam u svom svijetu zaštićena. Moj svijet je teatar i geni mi tu zaista nisu bitni i ne igraju nikakvu ulogu, osim što te naslijeđe uvijek prati. Da li sam imala više negativnog ili pozitivnog, od toga ni oko toga nisam vodila brigu. Živim onako kako smatram da meni i mojoj kćerci odgovara.

 Smisao za humor

 Dakle, ne nosite prezime kao breme?

- Nevjerovatno je da još postoji velika masa ljudi koja s tako velikim poštovanjem govori o mome djedu, toliko da to ponekad zna biti opterećujuće, ali i obavezuje da daš najbolje od sebe u svemu što radiš. Mnogo je taj čovjek napravio i ostavio je izuzetno naslijeđe iza sebe. U tom smislu, ne znam kada će ga neko moći stići i sebe uopće staviti u situaciju da se uspoređuje s njim. Na neki način prezime Broz zvuči opterećujuće i obavezujuće, ali je i najljepše prezime na svijetu.

Kažete i da je Tito zahtijevao od Vaših roditelja da Vas puste na Vašem umjetničkom putu.

- Djed i jeste bio taj koji je, kada sam ja bila veoma mala, insistirao na tome da me puste da imam svoju slobodu i radim ono što bih htjela. Možda bi moji roditelji bili sretniji da sam završila medicinu ili pravo, ali djed je bio taj koji je rekao: "Nemojte dijete prisiljavati, dajte joj da radi ono šta hoće." To što hoću bilo je otići u baletnu školu, svirati klavir, odlaziti u teatar i tako dalje. Vjerovatno je i taj njegov angažman umnogome doprinio mom uspjehu. Vjerujem da bi bio ponosan s obzirom na to da je zaista bio pasionirani ljubitelj i teatra, i muzike, i likovne umjetnosti, u konačnici svega onoga što čini sastavne komponente svega onoga čime se ja bavim.

 Josip Broz Tito je i dan-danas jedna od ličnosti čije se ime svakodnevno spominje na bh. ulicama, u medijima, domovima običnih ljudi?

- Ljubav između Bosne i mog djeda je neraskidiva decenijama, u to sam se i sama uvjerila i toga sam apsolutno svjesna. Kod nas, u Hrvatskoj, ima možda malo više negativnosti, ali nema dana a da se ne otvori neki medij i da se Tito ne spominje u bilo kojem kontekstu. Pojedinim medijima sam rekla da me ne zovu ni kada imam premijeru. Dešavalo se da radim na nekom novom projektu, a naslov je izbjegao svaku povezanost s tim projektom i u prvom planu su politika i djed i uvijek bih dobila isti odgovor: “Vaše prezime prodaje našu novinu.”

Vrlo ste britki na jeziku, ne popuštate i ne opraštate?

- Ponekad sam bila brža na jeziku nego što je trebalo, ali ne namjeravam živjeti po tuđim pravilima, samo po svojim i mislim da su ispravnija od mnogih drugih koje vidim oko sebe. Uvijek sam pazila da ne uvrijedim čak i neke ljude koji su uvrijedili meni drage osobe, a to što imam smisla za humor, samo je jedan plus.

 Rodila sam sebi najbolju prijateljicu

 Kakav je odnos između majke i kćerke Saše i Sare?

- Što smo starije, to smo bliže. Dosta mojih prijateljica zna reći da sam sebi rodila najbolju prijateljicu, jer se granica autoriteta majke u odnosu na kćerku veoma brzo izgubila s obzirom na to da sam za nekakve današnje pojmove relativno rano rodila. Ona je rođena 20. oktobra 1994., dan nakon mog 25. rođendana. Zamalo sam je rodila na svoj rođendan. Živimo same i često se znamo zafrkavati da smo kao “Gilmorice”. Sara je iznimno talentirana, na četvrtoj je godini studija slikarstva na zagrebačkoj Likovnoj akademiji i veoma sam ponosna na to što je dobila prostor za svoju prvu samostalnu izložbu, koja će biti u septembru.

sasa-broz-i-sara

 Saša i Sara: Mi smo kao “Gilmorice” 

Nisam za brak po svaku cijenu 

 Iza Vas je okončani brak s glumcem Rankom Zidarićem, u kojem je Sara i rođena. No, teško bi se mogao okarakterizirati kao propali. Svojim odnosom na razvod bacate potpuno drugu sjenu. 

- Naravno da, kada se udaješ, ne razmišljaš o tome da će se ta veza jednom završiti nego gledaš u bajkovitu shemu ljubavi za cijeli život. Kako dolaze razna životna iskustva, vidi se da to ne mora baš tako biti i oko toga ne treba dramiti. Ranko i ja smo u izuzetno dobrim odnosima, a u takvim odnosima smo se i rastali, kao vrlo bliski ljudi. Nakon razvoda je igrao i neke glavne uloge u predstavama koje sam režirala, redovno sarađujemo na HRT-u. Nisam za brak po svaku cijenu, apsolutno ne. 

 Neostvarena želja

 Vraćate li se uskoro poslovno u BiH?

- Trenutno nema takvih naznaka. Voljela bih režirati u Operi Narodnog pozorišta Sarajevo. Znam da tu ima fantastičnih pjevača, a opera je uvijek nekako bila moj tajni moment, s kojim se nisam pretjerano družila. 

 Sumrak na Brijunima

 -S djedom je uvijek bilo zabavno. Tito je bio vrlo duhovit. Sjećam se jedne situacije kad smo bili u njegovoj rezidenciji na Brdu kod Kranja. Usred večere imao je neki službeni poziv. U trenutku mu se raspoloženje promijenilo i naglo je ustao i izašao. Bio je vidno ljut. Više se nije vratio. Mi smo polako završavali večeru, a ja, živahna kakva sam bila, išla sam da ga tražim. Našla sam ga u jednoj prostoriji, djed je sjedio sam, gledao vestern film, očito ga je nešto uzrujalo, a vestern, kubanka i čaša viskija bili su njegov zen moment.

 -Pokloni koje pamtim bili su nagrada za odličan uspjeh u školi i baletnoj školi... kakadu Koki, koji je i danas glavna atrakcija na Brijunima i pijanino “yamahha”.

 -Divno nam je bilo na Brijunima i Vangi kada bismo u sumrak sjedili jedno kraj drugoga, gledali u morsko plavetnilo i pričali o knjigama koje sam tada čitala u školi. Uvijek je znao sa mnom razgovarati kao s odraslom osobom, a osim toga, nije nedostajalo i blagosti i topline.

Autor: Azra ISLAMAGIĆ-MULAHMETOVIĆ

Izvor : http://www.avaz.ba/