Ovim rijecima poceo je svoju pricu Serif Gabovica, penzionisani pukovnik Vojske Federacije BiH, rukovodilac smjene u podzemnom objektu ARK (Atomska Ratna Komanda) nedaleko od Konjica.
Grabovica je, kao tridesetogodisnji perspektivni vojni policajac bivse JNA, 1979. godine prekomandovan u podzemni vojni objekat, kojeg su Titovi partizani u bosanskohercegovackim planinama dubili punih 26 godina.
Vise od 3.000 metara kvadratnih savremenog bunkera duboko u utrobi planine Prenj je u slucaju izbijanja 3. svjetskog rata, nuklaernog prepucavanja istocnog i zapadnog bloka u kojem bi prema mracnim scenarijima Jugoslavija bila kolateralna steta ili neke trece nepodopstine trebao sluziti kao sigurno utociste marsalu i njegovoj sviti.
NI ZENA NIJE ZNALA
“Bunker, hvala bogu, nikad nije posluzio svojoj svrsi mada smo uvijek bili spremni primiti Tita i Vrhovni stab. Trinaest punih godina sam proveo, a da ni supruzi nisam kazao koji objekat obezbjedjujem i sta mi je opis radnog mjesta. Sve sto je znala jeste da radim u Konjicu. Doduse, prijateljima i porodici mozda i nije bilo interesantno cime se bavim, jer nisu ni slutili da, umjesto puske, duzim vojni bunker basnoslovne vrijednosti. Za postojanje i namjenu ovog objekta znalo je samo desetak generala u Jugoslaviji i nas 15 koji smo radili na opsluzivanju bunkera”, kaze Grabovica i tvrdi da nikad nije dosao u iskusenje da nekome oda namjenu objekta u koji su gradjani Jugoslavije odvojili oko 4,5 milijardi americkih dolara.
“Od zavrsetka osmog razreda ponosno sam sluzio u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Vojska je mene odgojila, napravila od mene covjeka i jednostavno nije postojala ni minimalna mogucnost da izdam i prevarim sistem kojem sam bezgranicno vjerovao”, dodaje Grabovica.
Pred pocetak izbijanja proteklog rata u Bosni i Hercegovini Grabovica je, kako kaze, uvidio da JNA vise nije vojska cijim se idealima divio.
General Milutin Kukanjac, tadasnji komandant 7. armijske oblasti JNA, naredio je u noci izmedju 7. i 8. maja 1992. godine da se unisti objekat ARK.
“Unisti sve sto ne mozes ponijeti”, glasilo je naredjenje koje je trebalo aktivirati 4.500 kilograma trotila koji je vec bio postavljen u bunkeru i koji bi ovo sigurnosno cudo i neimarsko umijece trebalo pretvoriti u obicne rupe u brdu.
“Kao rukovodilac objekta otisao sam na Koran na Pale, uzeo eksploziv i postavio ga na strateske tacke u objektu. Prilikom napada Teritorijalne odbrane na kompletan vojni kompleks u Ljutoj svi clanovi JNA su se sklonili u bunker. Kroz jedan od tajnih izlaza trebali smo se evakuisati i sa okolnih brda aktivirati eksploziv. Prilikom panicnog povlacenja uspio sam pokidati zice kojim je trebao biti aktiviran eksploziv tako da nista nije odletjelo u zrak”, kaze Grabovica isticuci da, osim njemu, u spasavanju objekta velike zasluge pripadaju i Rajku Andricu, radniku na odrzavanju koji je bio potcinjen Grabovici.
“ZIVIO SAM KAO DZEJMS BOND”
Iako izgleda da je demontiranje eksploziva bilo jednostavno Serif tvrdi da i u najvecim spijunskim filmovima nije vidio ono sto je on prozivljavao u aprilu i maju 1992. godine.
“Iako u 13 godina nikad nisam otkrio postojanje objekta, tih mjesec dana sam zivio kao Dzejms Bond. Oficiri s kojima sam radio u ARK-u smatrali su me odanim idealima i komandama JNA. U Konjicu sam vazio za najveceg izdajnika BiH. Ja sam u medjuvremenu tajno dosao u Sarajevo i stavio se na raspolaganje vodecim ljudima Teritorijale odbrane koji su mi savjetovali da im se pridruzim. Kada sam im dao male naznake kakva je vrijednost u mojim rukama, nisu mogli da povjeruju. Ostavili su me u ARK-u i tih mjesec dana igrao sam dvostruku igru koja se zavrsila sretno po sve. Sluzbenici i oficiri iz ARK -a su se evakuisali, objekat je ostao neostecen dok smo Rajko i ja ostali zivi i kada se sve saznalo postali heroji i legende Konjica”, prica Grabovica u kojeg ni nakon rastanka i spasavanja objekta oficiri JNA i nadredjeni nikad nisu posumnjali.
“Vjerovali su mi slijepo i mislim da ih nisam iznevjerio. Nikada ne bih ugrozio nihove zivote. Ali jednostavno, i pored komande nisam mogao unistiti mjesto gdje sam proveo najbolje godine zivota i trud vise generacija unistiti zbog komande suludih glavesina”, kazao je Grabovica.
Kada je poceo rat, Armija Bosne i Hercegovine ga je imenovala za komandanta objekta. Grabovica tvrdi da je nakon spasavanja bunkera od JNA u ratu svakodnevno spasavao objekat od manjih katastrofa.
“Uzas. Svako je htio ovo raskrcmiti. Dodje mi lokalni komandant i kaze hocu Titov sto u svoju kancelariju, neko drugi trazi agregat, i tako u nedogled. Srecom, sve se preguralo i Rajko i ja smo ponosni da smo casno cuvali sto nam je povjereno i predali objekat gradjanima Bosne i Hercegovine”, zavrsava Grabovica.
Prvi ratni brodovi partizanske mornarice u NOR-u nosili su imena koja su simbolizirala radnički pokret i revoluciju. Na brodovima odreda ratne mornarice južne dalmacije (1 mornarički odred) bilo je na leutu ispisano ime Pionir, a na zaplijenjenom motornom jedrenjaku Evropa ispisano je ime Partizan. Jedan leut je nosio ime Proleter.
Bunker ARK
Podzemni bunker ARK , vojnog naziva “D-O” bivsa Jugoslovenska narodna armija (JNA) gradila je od 1953. do 1979. godine. Za izgradnju ovog podzemnog zdanja, koje omogucava da 350 ljudi normalno zivi u utrobi zemlje neograniceno vrijeme, ulozeno je 4,5 milijardi americih dolara. JNA je vise novca dala samo za aerodrom “Zeljava” kod Bihaca, te splitski vojnu luku. Novcem ulozenim u bunker mogao se sagraditi gotovo cijeli koridor 5c, za koji danas BiH nema novca.
Objekat je otporan na nuklearni udar od 25 kilotona. Bomba bacena na Hirosimu imala je snagu od nekoliko kilotona.
Sastoji se od tri dijela. Tri vanjske kuce, koje nalikuju na vece vikendice, samo su kamuflaza za ulaze u tri tunela koji vode u unutrasnji zasticeni dio, koji se sastoji od 12 velikih blokova.
Posebna klima omogucava da temperatura u objektu uvijek iznosi 22 stepena Celzijusa. Bunker ima svoj vodovod, agregat, filtere za zrak, i sve ostalo potrebno za zivot 200 metara ispod zemlje. Radio-relejni centri koji su bili smjesteni na okolnim vrhovima Kiser i Zlatar sluzili su kao veza bunkera sa ostatkom svijeta.
“Pod zemljom se nalazilo tijelo, dok su na okolnim brdima bila osjetila i glava ovog objekta. Nikad, pa ni u ratu komunikacije nisu bile prekinute”, kazao je Grabovica.
0 Primjedbe