Crnogorski pisac i predsjednik Matice crnogorske smatra da narodi na ovim prostorima mogu mnogo bolje i da to bolje zaslužuju.
Piše:
Tomislav Marković
Crnogorski pisac Dragan Radulović autor je zbirki priča Petrifikacija i Splav Meduze, kataloga groteski Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu, drame Pejzaž do pakla ili propast kuće Marinkovića i romana Auschwitz Café, koji tematizuje otmicu putnika iz voza u Štrpcima. Dugogodišnji je profesor filozofije u srednjoj školi "Danilo Kiš" u Budvi, a od 2013. godine je i predsednik Matice crnogorske.
Njegove literarne preokupacije vezane su za erupciju zla devedesetih godina prošlog veka, posebno za književnu obradu "najrazličitijih modela pretvaranja običnog čovjeka u ljudoždera".
U septembru je objavio knjigu eseja Po rubovima teksta u izdanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Disputa, u kojoj se bavi Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Mihailom Lalićem, Albertom Goldsteinom, Čedom Vulevićem i drugim piscima i intelektualcima koji su pružali otpor zločinačkim projektima.
Sa Radulovićem razgovaramo o tome kako nam književnost može pomoći u suprotstavljanju zlu, zašto su se brojni ljudi od pera upisali u istoriju beščašća, o obožavaocima teorija zavere, o zločincima koji mirno spavaju, o tome da bez antifašizma i odbacivanja revizije Drugog svetskog rata nema budućnosti za naša društva...
Čini mi se da je piscima i intelektualcima kojima se bavite u svojoj knjizi zajedničko to što su, živeći u mračnim vremenima, pružali otpor zlu, svako u svom domenu. Da li Vas je to podstaklo da eseje o njima objedinite u ovu knjigu?
- Jeste, odlučujućim dijelom. Zanimalo me je kako nam valjana književnost može pomoći da sebe kao ljude kondicioniramo u susretu sa zlom. Dakle, pretpostavio sam da može, i potom sam istraživao oblike, načine i efekte njene pomoći. Neko može osporiti sposobnost literature da nam u tom poslu bude od ikakve koristi, ali ne dijelim to mišljenje. Onaj fenomen zla koji je mene zanimao – i odgovor književnosti na njega! – rađa se unutar sfere obezljuđene politike čiji je krajnji cilj da naposljetku i sam život pretvori u prosti višak i opterećenje koje treba odstraniti.
Auschwitz ne može prestati sa radom, njegov je cilj uništenje posljednjeg čovjeka, svijet bez ljudi rastvoren u ništavilu. Najlakše bi bilo za sve okriviti politiku i političko djelovanje – čemu su pisci i intelektualci povremeno skloni – i kazati kako bi svijet bio neuporedivo bolje mjesto za život da tih zala nema. Međutim, slijedimo li uvide F. Nojmana i H. Arent, stvar stoji sasvim drugačije: nije opasna politika, opasnost nastaje kada politika i političko djelovanje prestanu da postoje! Ne smijemo zaboraviti paradoksalnu dvostrukost navedenih pojmova: s jedne strane autoritarna politika umije postati jezivo srce tame, ali s druge demokratska politika je autentična sfera za ispoljavanje ljudske slobode i spontaniteta. Književnost se nalazi u žrvnju između navedenih krajnjosti, ali gubi jedan bitan dio svojega smisla ako nije zrnce pijeska u onoj glasovitoj spravi iz Kafkine Kažnjeničke kolonije.
Pišući esej Antropološki pesimizam Mihaila Lalića, u njegovoj Crnogorskoj tetralogiji, pratio sam kako autor gradi odnos dva ključna lika: u rodbinskoj su vezi, veoma bliski, istomišljenici, i lagano počinju da se udaljavaju, svađaju se i pokušavaju ubijediti jedan drugog, grubi su i nemilosrdni, dok na kraju ne ostanu bez riječi koju bi izgovorili, ne smatraju jedan drugog vrijednim ljudskog napora... Upravo to je ona tačka kada zlo stupa na scenu, odbacivanjem dijaloga i nepriznavanjem drugog čovjeka. Ali taj Lalićev antropološki pesimizam je prividan, on svoje ključne likove gradi na tradiciji rimskog republikanizma, tako da i ovaj odgovor Vama valja mi zaključiti Kantovim citatom, kao što sam zaključio i esej: "Mi ljudi nemamo nikog osim nas, dakle, učinimo najbolje od toga."
U eseju o Danilu Kišu pišete: 'Pisac jednostavno ne može ostati nijem na prizore sveopšte istorije beščašća svog vremena.' Otkud onda pojava tolikih pisaca koji ne samo da su ostali nemi, već su i vredno radili da se upišu u istoriju beščašća?
- Različiti su motivi zbog kojih su se mnogi (ali ne i svi) pisci i intelektualci preko noći pretvarali u banalne propagandiste jedne svinjarije od rata, od slučaja do slučaja: neko je htio Nobelovu nagradu, pa mu je trebala "pomoć države", a neko drugi neuporedivo sitniji ćar: odabrana djela, uredničko mjesto... Mada, nije svako ko piše – pisac, niti je svako ko učestvuje u javnosti – intelektualac; ako u njihovom javnom djelovanju ne postoji jasno vidljiv moralni korektiv, sve im je zaludu.
Ipak, najkomičniji su mi oni koji su devedesetih povjerovali u sopstvenu izabranost, misionari šovinizma iskreno ubijeđeni u ispravnost cilja i spremni da mu nesebično doprinesu svakakvim gadostima. A sada su doživjeli da im se ideali ostvare u svom prirodnom, nakaradnom obliku. Nijesmo se za ovo borili, kukaju neutješno po medijima. Jeste, jeste, upravo za ovo! Zločinački projekti ne mogu donijeti nikakvo dobro u stvarnosti. Sredstva su kriva, a o njima odgovorni nijesu razmišljali na vrijeme. Jedino sredstva koja upotrebljavamo legitimišu cilj kojemu težimo, kada vrijedi suprotno, kada cilj opravdava sva sredstva – onda se nemamo prava čuditi košmaru koji se na kraju stvori.
Zanimljiva je Vaša teza da je Kišov pravi odgovor napadačima Grobnice za Borisa Davidoviča zapravo njegova priča Knjiga kraljeva i budala iz Enciklopedije mrtvih, u kojoj rekonstruiše nastanak knjige-ubice Protokoli sionskih mudraca.
- Da, i sam Kiš je rekao kako politički kontekst za hajku na Grobnicu za Borisa Davidoviča ne treba tražiti u Času anatomije, jer on u tu oblast nije zalazio u knjizi. A ko su bili njegovi progonitelji? Domaći šovinisti, antisemiti, staljinisti, obožavaoci teorija zavjere... Šta te mračne svijesti mogu da imaju zajedničko u svom političkom svjetonazoru i fanatizmu? Knjigu, naravno. Onu "koja oslobađa sumnje i uliva sigurnost"! Jednu knjigu koja se ne tumači i ne upoređuje sa drugim knjigama, već koju je najbolje naučiti napamet i mlatiti njome bezglavo po svijetu vlastite neistomišljenike. To je priča u kojoj je Kiš majstorski, književnim sredstvima, razložio mentalnu shemu svojih progonitelja, njihovo banalno jednoumlje i ludačku opsjednutost čistotom: rase, nacije, partije... svejedno je.
Problem je samo što čovjek – kao ni knjiga, uostalom! – ne može da postoji u jednini, nego samo u množini, zajedno sa drugim ljudima. Ili, da se ponovo poslužimo Kišovom rečenicom: "Nisu opasne knjige, opasna je samo jedna." Pričom Knjiga kraljeva i budala samo je svojim čitaocima pokazao kakvi su njegovi progonitelji, od kakvog su materijala načinjeni, i nije nas prevario. Vidjeli smo ih na djelu devedesetih.
U esejima o Laliću i Vuleviću navodite Sokratov argument protiv zločina, koji Vam je očigledno važan, a koji glasi: 'Najužasnije što se čovjeku može dogoditi jeste da živi sa ubicom u sebi, jer taj pakleni savez nikada više ne može razvrgnuti.' Ne čini li Vam se da je broj onih koji nemaju nikakav problem da žive sa ubicom u sebi prilično velik? A sudeći po masovnom proglašavanju zločinaca za heroje, još više ima onih koji mirno žive sa ubicom u drugome.
- Postoji jedna zdravorazumska zabluda na koju su filozofi morala odavno ukazali, a to je da zločinca grize i muči savjest. To, nažalost, nije tačno. Samo moralnog čovjeka može da muči grizodušje i da mu ne da mira. Zločinac mirno spava, jer je taj glasić u sebi uspješno ubio. Dakle, zločinci nemaju nikakvih problema sa snom. Kada se tome pridruži široka društvena podrška, opšte prihvatanje i javno ispoljavanje zahvalnosti političkih elita, pjesnika i crkvenih velikodostojnika... nebo je granica!
Skoro sam čitao jedan članak u kojemu se nedavni čin ispijanja otrova u sudnici afirmativno upoređuje sa Sokratovom smrću. Taman, vala, kakvi smo, boljega Sokrata nijesmo ni zaslužili. Zločin devedesetih je uspješno normalizovan, zločinci prihvaćeni, resantimani i nacionalne frustracije kod mladih u vidljivom porastu, a jedino što vođe ovdašnjih hordi sprečava da povedu novi rat jeste strano prisustvo i ozbiljan nedostatak oružja i novca, jer rat je skupa zanimacija. Dakle, ako neko ima problema sa snom, to su ljudi iskreno zabrinuti za budućnost.
U eseju o Kovaču tematizovali ste i pitanje pripadnosti pisca određenoj kulturi koje se često poteže u našoj sredini. Kome, zapravo, pripadaju Kovač, Kiš, Andrić, Selimović...?
- Vjerovatno bi se navedeni pisci najbolje osjećali u Jugoslaviji i njoj pripadajućoj kulturi, ali toga više nema, to je prazni označitelj. Zapravo, postoji još samo kao difamacija političkih protivnika koju naši šovinisti koriste u sve učestalijim nastupima bijesa i straha. Dakle, kome pripadaju? Bez obzira na njihove identitetske izbore i odluke, pripadaju onim kulturama koje stvore uslove da od njihovog djela imaju najviše koristi.
Međutim, dokle god postoje politički uticajni intelektualci i pisci koji su bez zazora spremni da u javnosti argumentuju teze o Njegoševoj genocidnosti, o Selimoviću kao izdajniku, a o Andriću kao mrzitelju, o Kovaču kao ustaši, o Kišu kao kosmopolitskom polu Čifutinu/polu Crnogorcu, a da se tim gadostima suprotstave tek rijetki glasovi razuma i mjere, bojim se da ne pripadaju nikome. Tačnije, pokazuju se neuporedivo većim nego ove kulture i književnosti koje se očajnički bore za njihovo prisvajanje.
Ali, to prisvajanje nikada i nije imalo veze sa literaturom, koliko sa imperijalnim pretenzijama zemalja sa balkanskih periferija koje se međusobno ponašaju kao neprijateljska carstva. Presmiješno, ali je tako.
Ocrtavajući politički kontekst za memoarske eseje Mirka Kovača Pisanje ili nostalgija, naveli ste da se nacionalizam od 'borca za istinu' pretvorio u velikog relativizatora koji briše razliku između istine i laži. Tu ste precizno definisali mesto istine: 'Istina je uvijek tamo gdje i žrtva'. Ima li načina da istina dobije pravo građanstva u našim društvima?
- U društvima kakva jesu, ne! Ni žrtve ga nemaju, a kamoli istina. Uostalom, pravo građanstva nema ni antifašizam, ni socijalno odgovorna pravna država, ili ako ga ima, onda izgradnja njenih institucija ide previše mučno i sporo. Odgovornost zbog čega je tako ne snose samo desni konzervativci na vlasti, oni čine jedino što znaju, nego kilava socijaldemokratija i ljevica koje su se odrekle istine i antifašizma da bi se dodvorile svojim protivnicima, kao da će ovi ikada glasati za njih. Bez antifašizma i jasnog odbacivanja svih pokušaja revizije Drugog svjetskog rata, ne vidim svijetle budućnosti ovim društvima.
Da li delite veru Peja Grujevića iz Lalićeve tetralogije u 'pobunu čovjeka i njegovo pravo da nastoji stvoriti pravednije društvo'? Može li čitanje autora kojima se bavite da nam pomogne u tom pregnuću?
- Čitanje knjiga, ma koliko bile vrijedne, ne može mnogo pomoći ako ljudi nijesu spremni i sposobni da u svakoj od naših zemalja stvore jake sindikate i bar po jednu zdravu i normalnu socijaldemokratsku partiju koja se neće stiđeti socijalističkog nasljeđa i antifašističke borbe partizanskog pokreta. Ne dijelim prisutno oduševljenje neoliberalinim feudalizmom koje u javnosti nazivaju stabilokratija, kao što mi je odbojna intenzivna klerikalizacija koja se sprovodi u nekada sekularnim društvima. Smatram da narodi na ovim prostorima mogu mnogo bolje, i da to bolje zaslužuju. U tom smislu vrijedne knjige mogu da ohrabre u slobodi i podignu stepen samopoštovanja kod ljudi. A to nije malo.
Izvor: Al Jazeera
0 Primjedbe