Djeca sa fotografije danas su ljudi u tridesetim godinama i evo šta oni kažu o djetinstvu provedenom u ratu...
Kakvo djetinjstvo su imala djeca u Bosni i Hercegovini tih ratnih devedesetih? Da li im je ono ukradeno, ostavilo teške ožiljke ili je pak i tih nesretnih godina bilo dječijih ludorija, radosti i igara.
Odgovor na ova pitanja pokušali su doznati mladi Maglajani okupljeni oko Udruženja mladih Dictum factum. Zahvaljujući njihovom radu, istraživanju i razgovorima sa ljudima koji su danas u 30-tim godinama nastao je dokumentarni film, koji će zajedno sa prikupljenim fotografijama i ostalim eksponatima biti prikazan u Maglaju od 8. do 15. septembra u prostorijama Natronkomerca (glavna komanda) u Maglaju.
Izložbeni ciklus nazvan je “Ex Files2: Izložba o djeci pod olovnom kišom” i nastavak je projekta “Ex Files: Maglaj kakvog smo voljeli”, koji je upriličen prošle godine.
O predstojećoj izložbi razgovarali smo sa Adijem Softićem, inicijatorom projekta. Kaže nam da je fokus cjelokupnog istraživanja bio na revidiranju sretnih momenata djetinstva u ratu kao sto su rođendani, dječije kulturne i sportske priredbe, druženja i uspomene na neke simpatične anegdote iz podruma.
“Kolega Armin Mulamehić i ja smo došli na ideju da režiramo zajednički dokumentarni film o tome kako je bilo provesti djetinjstvo u ratu. Sagovornici su nam nekadašnja djeca koja su na fotografijama koje će biti predstavljene na izložbi. Priče su im jako različite i svi su danas u tridesetim godinama. U ratu su bili osnovnoškolci i jako je emotivno bilo čuti sva ta iskustva. Bilo je i suza i u tim momentima smo shvatali koliko je ovo odgovoran zadatak, no simpatične dogodovštine su nam vraćale smijeh i optimizam. Ovo je jedan trajni zapis o generaciji djece koja je odrasla u nezamislivo teškom periodu, ali koja opet tvrdi da je imala sretno djetinjstvo. ”, priča za Buku Softić.
Većina sagovornika u dokumentarnom filmu i danas živi u Maglaju, dok ima i onih koji su još davno napustili BiH.
Stoga se, kao neminovno pitanje u filmu pojavilo i “Otići ili ostati u BiH?” Odgovori na njega nisu ih iznenadili- većina ih želi otići jer su shvatili koliko je zasnivanjem porodice teško živjeti i opstati u našem sistemu, dok ima i onih koji žele ostati i pokušati promijeniti nešto u društvu i državi. S druge strane, oni koji su sreću potražili u nekoj od evropskih zemalja uglavnom žale što nisu ovdje i žele na razne načine pomoći.
Sve njihove priče, uz na desetine prikupljenih eksponata i fotografija, biće prezentovane u zaista neobičnom prostoru -zgradi nekadašnje komande u čijem je prizemlju bila jugoslovenska odnosno SDK banka.
Softić nam kaže da zajedno sa Mulamehićem izložbom želi poručiti da i u najcrnjim danima djeca jesu najjača vojska, mogu da se smiju, vole i ne obraćaju pažnju na sve nametnute razlike.
Kaže nam da je uvjeren da ima nade za nas: Mnogo je optimizma među sugrađanima, što je svojevrsna utjeha. Nije više parola: "Samo da ne puca", već neka pucaju okovi. Mislim da period koji dolazi može biti buđenje našeg društva jer smo siti laži, a gladni progresa, nebitno u koju bogomolju idemo i koji jezik govorimo. Mislim da iz ove zajedničke frustracije i preduge agonije moramo izvuči zajedničku konkluziju i punom snagom razdrmati ovo uspavano društvo. Vjerujem da smo spremni na buđenje”.
(6yka.com)
0 Primjedbe