Tim činom se danas osobi sa kojom se kucate ukazuje poštovanje i povjerenje. Običaj kucanja čašama je i nastao kao potreba da se ove dvije stvari iskažu neverbalnim putem.
U evropskim dvorovima je u srednjem vijeku vladala metoda uklanjanja, prije svega političkih pa onda i svih drugih, protivnika sipanjem otrova u čašu. Kada je poslije nekog vremena ova nepopularna metoda postala opšte poznata, javio se problem. Kako natjerati gosta da popije nešto na veselju i kako ga opustiti i dobiti njegovo povjerenje, ako ovom nije baš stalo da popije ?
Izlaz je nadjen upravo u kucanju čašama. Gost i domacin bi snažno sudarili svoje čaše tako da bi odredjena kolicina tečnosti iz gostinjske čaše od siline udara presla u casu domacina, a potom bi zajedno popili nešto tečnosti koja se nalazil u časama, svako iz svoje naravno. Tako bi domaćin pokazao da nema zlih namjera prema gostu i da ga poštuje.
Naravno civilizacija je dosta napredovala u smislu odnosa medju ljudima, tako da danas i nema baš potrebe da strahujete da će vas neko otrovati ( osim rodbine sa ženine strane, ako ste oženjeni ili djevojkine familije koja vas smatra lošom prilikom, ako niste oženjeni ) i testirati njegovu vjernost kucanjem.
Zanimljivo je napomenuti da mnogi narodi dok se kucaju govore: čin, čin. Ali ako ste kojim slučajem u Kini nemojte oponašati ovaj zvuk sudaranja čaša jer će vas loše shvatiti. Naime u kineskom “čin” je pogrdan naziv za vodjenje ljubavi. Tako da je bolje da se samo pohvalite onim što ste naučili o ovom običaju.
(http://www.srpskacafe.com)
0 Primjedbe