Markovina: 21 godinu nakon rata vrtimo se oko nacionalnog koncepta. Dokle?

Dragan Markovina, istoričar i publicist, rođeni Mostarac koji živi u Republici Hrvatskoj, ističe da je Bosni i Hercegovini itekako potrebna jaka, ujedinjena partija sa socijaldemokratskom idejom. Ona bi bila suprotstavljena nacionalnom konceptu oko kojeg se sve vrti u BiH posljednjih 20 godina, i bavila bi se životnim pitanjima građana.
RSE: Rezultati lokalnih izbora u BiH pokazuju da su i dalje vodeće nacionalne stranke. Kako vi objašnjavate njihovu moć, odnosno to što građani daju povjerenje etnonacionalnim politikama i nakon više od dvije decenije od Dejtonskog mirovnog sporazuma?

Markovina: Mislim da je nekoliko stvari u pitanju. S jedne strane, današnja Bosna i Hercegovina gotovo da nije ni nalik Bosni i Hercegovini koju smo poznavali do 1992. godine. Ona nije nalik ni u demografskom smislu – vidjeli ste rezultate popisa. Koliko god ih neko osporavao, oni su ipak u mnogome točni. Tako jedno Sarajevo sada ima 270.000 stanovnika, a prije je imalo znatno, znatno više, gotovo duplo, da ne idemo dalje u etničku strukturu tog stanovništva.

Drugo, gro ljudi, koji su eventualno mogli predstavljati značajni intelektualni potenicijal te zemlje,su otišli, ili kao mladi ili u zrelim godinama. Manji broj ljudi tog profila koji je ostao, naprosto niti u demografskom smislu, niti je u smislu nekakvih organizacijskih i političkih sposobnosti uspio a niti je mogao uspjeti odgojiti nove generacije stanovnika u nekakvom građanskom, liberalnom lijevom duhu, ili nešto slično.

S te strane nimalo me ne čudi pobjeda nacionalnih stranaka, jer dobar dio ljudi koji je za njih glasao su ljudi koji ne razumiju zbog čega se nalaze u ekonomskoj, a i svakoj drugoj teškoj životnoj situaciji. Drugi dio ljudi koji je za njih glasao su naprosto ljudi koji su proteklih dvadeset i nešto godina, ne mogu reći 'ucijenjeni', ali kupljeni, od strane tih partija raznim položajima, sinekurama, nekakvim egzistencijalnim uvjetima koje im podržavanje tih stranaka omogućuje. To su dva razloga. Treći je jedna potpuna dezorijentiranost i organizacijska razjedinjenost ljevice, kako god da je shvatimo u najširem smislu.

RSE: Kako ojačati ideju socijaldemokratije u BiH? Koliko je jedna jaka politička partija, a ne više manjih, sa tim vrijednostima, neophodna Bosni i Hercegovini?

Markovina: Izrazito je neophodna. Reći da SDP BiH nije radio ništa, to ne bi bila istina. Bojim se da se tu spojilo nekoliko procesa. Jedan je proces ovaj u Bosni i Hercegovini, sistem koji je zadan tako da radi sve protiv ljevice. Drugi je proces evropskog lutanja socijaldemokracije, pa i svjetskog, ali zadržimo se na Evropi, koja se također gubi u tom skretanju ka centru, koja ne zna naći odgovor na suvremeno kapitalističko društvo i krizu koja iz toga proizlazi, pa onda desnica skuplja taj gnjev i onda ga usmjerava protiv imigranata, muslimana, islama itd.

To je drugi razlog, a treći razlog je što je takva vrsta socijaldemokracije potjerala od sebe misleće ljude koji bi ponudili nešto novo kao paradigmu buduće politike te socijaldemokracije. Ukratko, ja mislim da bi, recimo, SDP, koji je ipak još uvijek najjača stranka, ima i najjaču tradiciju, prvo trebao minimalno okupiti, pod bilo kojim uvjetima, sve slične – i SDU i DF i Našu stranku, itd, u neku zajedničku platformu. Onda bi ta zajednička platforma trebala pozvati sve ljude s ljevice, neke koji su javno prepoznati, u intelektualnom smislu dokazani i nekako moralno ispravni, i naprosto im dati da oni sami napišu program te nove stranke. Mi ne znamo šta je program nijedne od ovih stranaka. On formalno postoji, ali on u široj javnosti niti kome šta znači, niti iko zna za njega, niti iko realno zna koja je politika takve ljevice koja trenutačno postoji.

RSE: Kako komentarišete još jedno propuštanje lokalnih izbora u Mostaru, gradu u kojem se posljednji put izlazilo na birališta 2008. godine?

Markovina: To je čisti fašizam, da se razumijemo. Ja čak mislim, nažalost, kad bi se i održali ti izbori u Mostaru, da bi vrlo vjerovatno, također ove dvije, HDZ i SDA, dobile opet većinu. Ne sumnjam da bi se to desilo. Ali, tim prije je iritantno do koje mjere podcjenjuju vlastite građane i drže ih u okupaciji.

Prvo – zašto se razgovori o sudbini jednog grada i demokratskom pravu njegovih građana svode na razgovore između čelništva dvaju stranaka? Pa zaboga miloga, ako je pitanje što građani misle o nečemu i kako bi oni trebali u budućnosti živjeti, valjda bi njih netko nešto trebao pitati. Po mom sudu, koliko god to izazvalo ljutnju među nekim krugovima, ja mislim da bi sve te prijedloge koji postoje trebalo jasno staviti na referendum u Mostaru, na kojem će glasati i sadašnji građani Mostara i svi oni koji su od njega otišli nakon '92. godine, a imaju dokumente i pravo glasa. I, kako oni odluče, da imaju zakon o izbornim procesima u Mostaru. To se moralo davno napraviti, bez puno filozofije, i to bi bilo riješeno.

RSE: Da, ovako im je uskraćeno osnovno demokratsko pravo.

Markovina: Ja čak ne sumnjam, nažalost, da bi većina, s obzirom na to da je Mostar toliko devastiran, da bi većina opet izabrala u pravilu ove dvije stranke, ali to ništa ne znači. Dajte ljudima pravo da izaberu u kakvom gradu žele živjeti i koji im prijedlog najviše odgovara. Ovo vrćenje u krug već dvadeset i nešto godina, na istim temama, toliko je postalo zamorno.

Jednostavno, ljevica u tome ne treba sudjelovati. To su priče koje nisu priče za lijeve pokrete i lijeve partije. Lijeve partije su sasvim druga vrsta priče – i ekonomske, i moderne i potpuno suprotstavljene nacionalnom konceptu, a mi se vrtimo dvadeset i jednu godinu nakon rata isključivo oko nacionalnog koncepta.

(slobodnaevropa.org)