Da je Jugoslavija ostala cijela izbjegavši pogubne ratove 90-ih i ušla u Europsku uniju, ne samo da bi ljudima u regiji bilo bolje, već bi i Europska unija bila bolja. Ostavimo nacionalizam po strani i pogledajmo analizu.
To je zaključak projekta suradnika Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) Kornelijus Adebar koji je razmotrio što bi bilo da je Europska unija uložila veće napore, prije svega financijskim poticajima, u opstanak Jugoslavije i njeno primanje u svoje članstvo.
Životi stotine tisuća ljudi u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, na Kosovu, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji bili bi pošteđeni, a SAD ne bi angažirale svoje vojnike u Europi prvi put nakon Drugog svjetskog rata, navodi Adebar dodajući da bi Balkan mogao biti bolje mjesto, s čim se slažu i mnogi građani "neovisnih država" nastalih iz SFRJ.
Po tom hipotetičnom scenariju, Jugoslavija bi zatražila članstvo EU 1991. i dvije godine kasnije počela pristupne pregovore zajedno s Austrijom, Finskom i Švedskom i postala članica EU zajedno s Mađarskom, Estonijom i Maltom, a zahvaljući ranom početku ekonomske traznicije, u zonu eura bi mogla ući zajedno s Grčkom.
Politika proširenja EU bi zbog tog hipotetičkog uspjeha Jugoslavije bila promijenjena proces više ne bi bio geopolitički već zasnovan na zaslugama. Iz ovako zamišljenog razvoja, autor zaključuje da bi činjenica da postoji tranzicijska zemlja poput Jugoslavije koja traži članstvo eurozoni navelo stare članice inzistirati na strožijoj kontroli ekonomskih politika članica što bi moglo spriječiti krize poput onih u Grčkoj i Španjolskoj.
Jugoslavija bi, s druge strane, kao jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih omogućila bolje odnose EU s novim silama u povojima poput Indije, Južne Afirke, Indonezije i Malezije, što bi bilo značajno prednost za EU imajući u vidu posebnih odnosa koje je imala s mnogim zemljama koje trpe posljedice kolonijalizma nekih drugih članica Unije.
0 Primjedbe