9K11 Maljutka - vođena protivoklopna raketa namijenjena pješadiji.

Razvoj

Razvoj rakete započet je u julu 1961. godine po zahtjevu vlade gdje su zadatak dobili firme Tula i Kolomna. Raketa je morala ispunjavati slijedeće kriterije:

mogućnost montiranja na vozila i kao prijenosni sistem
domet 3.000 m
penetracija oklopa 200 mm pod uglom od 60°
težina do 10 kg.

Dizajn se temeljio na pricipu zapadnih POVRS kao što su francuski ENTAC i švicarska Cobra. Prvi prototip je završen od dizajnerskog biroa Kolomna koji su i razvili 3M6 Šmel. Prva testiranja su obavljena 20. decembra 1962. dok je prihvaćena u operativnu upotrebu 16. septembra 1963.godine.

Opis

Raketa može biti ispaljena sa prijenosnog protivoklopnog lansirnog kompleta (POLK) ili s oklopnih vozila kao što su BMP-1 i BMP-2, te sa helikoptera kao što su Mi-2, Mi-8, Mi-24 , Soko Gazelle. Raketom se do cilja upravlja pomoću malog joysticka (9S415), što zahtjeva temeljnu obuku operatera. Komanda operatera se na projektil prenosi pomoći mikrokabela, prilikom ispaljivanja raketa se odmah podiže uvis kako ne bi zapela za tlo ili raslinje. Raketa prilikom leta ima 8.5 okreta po sekundi, pokrete obavlja pomoću žiroskopa, prilikom gađanja ciljeva do 1.000 m operater može upravljati raketom golim oko, dok za ciljeve izvan tog raspona koristi periskop 9Sh16 koji vrši uvećanje 8 puta.

Najveći angažman rakete je 3.000 m pri čemu ona pravi luk 45 stepeni, kako se smanjuje daljina od cilja tako se i luk smanjuje. Prve procjene preciznosti i učinkovitosti rakete su bile 90-60 %, dok učinkovitost može pasti 25-2 % zavisno od optimalnih uvjeta i vještine operatera. MCLOS sistemi zahtjevaju veliku vještinu i iskustvo operatera, operater da bi stekao vještinu mora obaviti 2.300 simuliranih ispaljivanja, te sedmično vršiti vježbe od 50-60 simuliranih ispaljivanja. Ipak oružje je ostalo i dalje popularo pa su ga mnoge zemlje unapređivale.

Dva najveća nedostatka sistema su bila velika minimalna udaljenost cilja od 500 m, ako meta bila bliže raketa ne bi ostvarila svoje dejstvo, i mala brzina rakete, prosječno preko 30 sekundi traje gađanje što daje meti sasvim dovoljno vremena da poduzme određene korake. raketa je prilikom ispaljenja dizala mnogo prašine, nekad se znalo desiti da operater bude opečen plamenom.

Novije verzije rade na pricipu SACLOS navođenja, imaju znatno veću brzinu, najnovije verzije iamju mogućnost da se suprotstave ERA oklopu i termovizijskim sistemima. Ovi modeli protivoklopnih sistema su jako jeftini te koštaju nekoliko stotina dolara, dok savremeni sistemi treće generacije koštaju desetine hiljada dolara.

Upotreba

Maljutka s upravljačkom pločom.
U sovjetskoj armiji Maljutke su bile raspoređene u okviru protivoklopnih vodova. Jedan vod je dužio dvije Maljutke i jedan RPG-7 koji se koristio u slučajevima kada je meta na bližoj distanci od 500 metara.

Vijetnamski rat

Vietkong je 23. aprila 1972. napao oklopni puk južnovijetnamske vojske pomoću sistema Maljutka i tom prilikom uništili jedan tenk M48 Patton i jedan oklopni transporter M113. U počecima korišćena ove raketu u tom sukobu uništeno je omnogo oklopnih vozila, međutim zbog njene spore brzine, posade oklopnih vozila su prilikom gađanja otvarali vatru na operatera prilikom čega bi došlo do njegovog odustajanja.

Jom Kipurski rat

Rakete su uspješno korištene od strane arapskih vojnika protiv izraelskih tenkova. Kasnije su Izraelci uspostavili taktiku odbrane od ovih raketa tako što su otvarali vatru na operatera ili su pucali u oklolini oklopnog vozila kako operater rakete ne bi imao pregleda na oklopno vozilo. Ove taktike je uvrstio i NATO u slučaju sukoba s Varšavskim paktom.