Modernizacija oružanih snaga na ovim prostorima gotovo je nemoguća misija, ali generali iz Srbije i Hrvatske unatoč tome nerijetko ističu da su baš njihove vojske najjače u regiji. Radi toga bit će jako dobro da se u okviru međusobnog uvida oficiri tih vojski sami uvjere šta na popisu, a šta na terenu imaju njihovi susjedi.
Za 18 godina 700 inspekcija
Preuzimanje vlastite odgovornosti u tom poslu predviđeno je Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja koji su prošlog tjedna u Bazelu potpisali ministri vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. To ne znači da se međunarodna zajednica (konkretno OSCE) potpuno povlači iz tog procesa, ali naglasak je na međusobnoj suradnji i jačanju povjerenja između vojski četiriju država.
Spomenuti sporazum je, naime, dopuna sličnog dokumenta koji je u ljeto 1996. sklopljen u Firenci i kojim se ograničilo brojčano stanje u pet kategorija konvencionalnog naoružanja - u borbenim avionima, helikopterima za napade, tenkovima, oklopnim transporterima i topovima i kontrola tog arsenala. Tada je to imalo ogroman značaj za mir i sigurnosnu stabilnost u regiji nakon što su Dejtonskim sporazumom strane potpisnice odlučile prekinuti sva ratna dejstva.
U proteklih 18 godina tog prvog sporazuma mnogo toga se promijenilo - Srbija i Crna Gora su se razdvojile u samostalne države, a umjesto dviju entitetskih vojski u BiH su prije devet godina formirane zajedničke oružane snage. U međuvremenu uništeno je više od 10.000 komada teškog naoružanja u regiji, a zvaničnici međunarodne zajednice izvršili su 700 inspekcijskih pregleda.
U toku provedbe sporazuma bilo je mnogo sastanaka Zajedničke komisije OSCE-a u Beču. Nazočili su predstavnici vojski iz regije, a iz naše zemlje osim generala iz Vojske Federacije i Vojske Republike Srpske, bio je i general Ramiz Dreković kao predstavnik međunarodno priznate bh. države. Akteri se sjećaju da su neki od tih skupova bili burni, ali na kraju ono što je potpisano moralo se realizirati. U jednoj od pauza u Beču je zbog učešća u ratnim zločinima uhapšen član delegacije Vojske RS-a generalMomir Talić i izručen u Hag koji je kasnije umro u Beogradu.
Kontrola zračnog prostora
Srbija i Hrvatska su u velikoj ekonomskoj krizi koja nije zaobišla ni njihove vojske. I premda se štedi, ni u jednom, ni u drugom zapovjedništvu ne odriču se od nauma da nabave barem nešto od naoružanja. Srbija se proglasila ze neutralnu, ali pregovaraju s Rusima ne bi li šta dobili pod povoljnijim uvjetima, dok je Hrvatska prijemom u NATO preuzela i stanovite obaveze da svoju vojsku učini što operativnijom. I jednoj i drugoj državi je itekako stalo da ne zaostanu i budu vojno respektabilni.
Prema pisanju srbijanskih medija, Beograd želi nabaviti nekoliko borbenih aviona MIG 298 M/M2 i strateške protivzračne sisteme S-300, a za šta je potrebno oko 500 miliona dolara. Srbija tog novca nema u proračunu, nego se planira zadužiti kod Rusa koji će im dati kredit. S novim letjelicama Srbija bi imala 10 MIG-ova. Hrvatska ima isto toliko ovih aviona, ali svi ne lete. Sada je stanje poboljšano jer se nekoliko MIG-ova vratilo u Zagreb poslije dužeg remonta u Ukrajini. Inače, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i u NATO-u samo kontrolira svoj zračni prostor, za razliku od Slovenije kojoj Italijani u okviru spomenutog vojnog saveza nadziru nebo.
I dok se Srbija nada potpori Rusije, dotle Hrvatska ima poslovne aranžmane s Nijemcima, od kojih kupuje 12 pancer-haubica PZH 2000. Ovo naoružanje Njemačkoj je višak zbog reorganizacije i smanjenja topničkih formacija. Ova haubica je učinkovito samovozno artiljerijsko oruđe i ima veću vatrenu moć od haubice nore iz arsenala JNA, koja još u funkciji u vojskama ex-Jugoslavije.
Što se tiče oružanih snaga BiH i Crne Gore i njima bi trebala modernizacija, ali su materijalne mogućnosti ograničene. Bez obzira na to, svaka od četiriju zemalja potpisnica Sporazuma u Bazelu imat će svoje inspekcijske timove koje će vršiti kontrole i međusobno se informirati. Kad mogu zajedno da sudjeluju na vojnim vježbama, valjda se mogu i kontrolirati. Ionako jezičkih barijera nema, a povjerenje bi moglo biti još veće naročito između Beograda i Zagreba.
0 Primjedbe