U Slatini između Jablanice i Prozora, mjestu u kojem živi hrvatsko i bošnjačko stanovništvo, a koje je za vrijeme rata bilo linija razgraničenja između HVO-a i Armije RBiH, strašni rat kao da se nije ni desio.
Iako su i jedni i drugi u tom vihoru zla i ludila izgubili najmilije i ostali bez svojih domova, kada su se nakon izbjeglištva vratili na svoja ognjišta, iznova žive najljepšim komšijskim životom u kojem se ne razlikuju po tome ko je katolik ili musliman, Bošnjak ili Hrvat, nego ko je čovjek, a ko nije.
Dženaze i sahrane
Tako komšinice Rahima Ćosić (80) i Anica Drinovac (77) svaki dan zajedno piju kafu te se obilaze u žalosti i veselju.
- Moje komšije Hrvati sve nam živo učine kad nam treba izaći ususret. Ovdje se uvijek živjelo u slozi, ali je nesretni rat to poremetio. Ipak, sve se polako vraća na svoje - kaže nam Rahima.
Njena komšinica Anica priča nam da kad umre neko od muslimana, katolici redovno idu na dženaze, isto kao i muslimani na sahrane katolika.
- Kad god imam vremena, uzmem štap i odem do moje Rahime. Fino se razgovorimo i popijemo kafu, naše porodice su tu uvijek jedna za drugu kad treba pomoći. Mladi se, također, lijepo druže. Skupe se pa svi odu u Jablanicu u kafić - dodaje Anica te u nastavku razgovora priča o najljepšem primjeru međuljudskog i međureligijskog poštovanja i komšijske ljubavi.
Poštuj tuđe
Anica kaže da nju i njenog muža Cvitana, kao i još nekoliko starijih mještana katolika, koji nemaju vlastita vozila, svake nedjelje na misu u susjedno mjesto Gračac vozi hodža Amir Drežnjak, koji iz mjesta Lizoperci preko Slatine ide u Gračac, gdje djecu poučava u mektebu.
- Mi bismo silazili na cestu i stopirali do Gračaca. No, od kad je tim putem počeo nailaziti naš hodža, svaki put on nas vozi. Nazove nas i kaže da siđemo - kaže nam Ankica.
Cvitan kaže da boljeg insana od hodže Amira nije u životu sreo.
- Krsta mi moga kojim se kunem, taj čovjek nikad feninga nije uzeo ni od koga. On svoju vjeru voli i čuva, a našu poštuje - kazuje Cvitan.
Efendija Drežnjak pet godina nije imao svoj auto i zna šta znači stopirati i čekati na cesti. Kaže da je tada uvijek sam sebi govorio da, ako ga Bog počasti da nekad kupi auto, nikad nikog neće proći.
- Prvi put sam ih vidio kako stopiraju. Znao sam da idu na misu u Gračac i povezao sam ih. Kazali su mi da nemaju prijevoza i onda sam im uzeo brojeve telefona i rekao da ću, dok sam ovdje na službi, svake nedjelje voziti ih na misu. I tako je već tri godine. Meni je srce puno kad mi katolkinje koje vozim kažu da su se molile za mene. To je meni plaća, ništa mi drugo ne treba - ističe ef. Drežnjak.
Fratar na iftaru, kurbani katolicima
Efendija Drežnjak ističe da fra Mato Topić, župnik župe Gračac, njemu redovno dolazi na iftar za 27. noć ramazana, da se katolicima uvijek dijele kurbani te da su komšijski odnosi u ovom kraju uvijek bili idealni.
- Kad se razboljela mala Ajla Sefer iz Gračaca, katolici iz tog i okolnih mjesta su se organizirali i pritekli u pomoć. Prvi put su skupili 4.000 KM za njeno liječenje, a poslije su nastavili skupljati donacije - kaže ef. Drežnjak.
Izvor: www.avaz.ba
Dženaze i sahrane
Tako komšinice Rahima Ćosić (80) i Anica Drinovac (77) svaki dan zajedno piju kafu te se obilaze u žalosti i veselju.
- Moje komšije Hrvati sve nam živo učine kad nam treba izaći ususret. Ovdje se uvijek živjelo u slozi, ali je nesretni rat to poremetio. Ipak, sve se polako vraća na svoje - kaže nam Rahima.
Njena komšinica Anica priča nam da kad umre neko od muslimana, katolici redovno idu na dženaze, isto kao i muslimani na sahrane katolika.
- Kad god imam vremena, uzmem štap i odem do moje Rahime. Fino se razgovorimo i popijemo kafu, naše porodice su tu uvijek jedna za drugu kad treba pomoći. Mladi se, također, lijepo druže. Skupe se pa svi odu u Jablanicu u kafić - dodaje Anica te u nastavku razgovora priča o najljepšem primjeru međuljudskog i međureligijskog poštovanja i komšijske ljubavi.
Poštuj tuđe
Anica kaže da nju i njenog muža Cvitana, kao i još nekoliko starijih mještana katolika, koji nemaju vlastita vozila, svake nedjelje na misu u susjedno mjesto Gračac vozi hodža Amir Drežnjak, koji iz mjesta Lizoperci preko Slatine ide u Gračac, gdje djecu poučava u mektebu.
- Mi bismo silazili na cestu i stopirali do Gračaca. No, od kad je tim putem počeo nailaziti naš hodža, svaki put on nas vozi. Nazove nas i kaže da siđemo - kaže nam Ankica.
Cvitan kaže da boljeg insana od hodže Amira nije u životu sreo.
- Krsta mi moga kojim se kunem, taj čovjek nikad feninga nije uzeo ni od koga. On svoju vjeru voli i čuva, a našu poštuje - kazuje Cvitan.
Efendija Drežnjak pet godina nije imao svoj auto i zna šta znači stopirati i čekati na cesti. Kaže da je tada uvijek sam sebi govorio da, ako ga Bog počasti da nekad kupi auto, nikad nikog neće proći.
- Prvi put sam ih vidio kako stopiraju. Znao sam da idu na misu u Gračac i povezao sam ih. Kazali su mi da nemaju prijevoza i onda sam im uzeo brojeve telefona i rekao da ću, dok sam ovdje na službi, svake nedjelje voziti ih na misu. I tako je već tri godine. Meni je srce puno kad mi katolkinje koje vozim kažu da su se molile za mene. To je meni plaća, ništa mi drugo ne treba - ističe ef. Drežnjak.
Fratar na iftaru, kurbani katolicima
Efendija Drežnjak ističe da fra Mato Topić, župnik župe Gračac, njemu redovno dolazi na iftar za 27. noć ramazana, da se katolicima uvijek dijele kurbani te da su komšijski odnosi u ovom kraju uvijek bili idealni.
- Kad se razboljela mala Ajla Sefer iz Gračaca, katolici iz tog i okolnih mjesta su se organizirali i pritekli u pomoć. Prvi put su skupili 4.000 KM za njeno liječenje, a poslije su nastavili skupljati donacije - kaže ef. Drežnjak.
Izvor: www.avaz.ba
0 Primjedbe